Šipak za čaj (dragocijeni izvor postojanog C vitamina)

Šipak (Rosa canina) za čaj berem prije mraza, kad bobe još nisu počele mekšati i dok su svijetlo-crvene boje. Tad sadrže najviše vitamina C. Kad nakon mraza bobe postanu mekane i tamnocrvene boje tada se ubiru za pekmez. Moja obitelj ga bere svake godine jer nam je to dragocijeni izvor vitamina C preko zime.
Nikad od njega ne radim pekmez, mada mu je okus vrhunski, ali količinu koju smo u mogućnosti nabrati nam je jedva dostatna za čaj jer ga jako puno trošimo, tako da mi je šteta tako dragocijenu stvar utapati u šećeru kad je ovako višestruko korisnija za zdravlje.
Naišla sam na podatak da šipak u sebi sadrži C vitamin u takvom obliku koji je postojan na sušenje i kuhanje i to do sat vremena nakon kuhanja čaja. Priroda je veličanstvena!!!
Na jednom grmu se treba brati u više navrata, jer bobe ne dozrijevaju u isto vrijeme.

 Plod šipka 

Slika preuzeta sa Wikipedia.org, autor: Alfred Richard Stübling

Nabrani šipak treba usitniti. Nije to baš lako. U bobama su sitne koštice koje su jako tvrde pa otežavaju posao. One inače daju čaju finu aromu po vaniliji. Nikada nemojte baciti šipak nakon prvog kuhanja čaja, ostavite ga za još jednom, iznenaditi ćete se kako u njemu ima još arome.
Ubrani šipak usitnim u sjeckalici/blenderu. Stavim oko dvije šake šipka, uključim na par sekundi dva do tri puta, između sjeckanja malo protresem i to je to. Ako nemate čime usitniti šipak onda ih barem prerežite nožem ili zdrobite nečim. Uglavnom, bobe se moraju makar prepoloviti da bi kasnije lakše otpustile aktivne tvari u čaj, a što su bolje usitnjene, brže će se posušiti.
Ako se šipak dovoljno ne posuši, upljesniviti će se, onda morate sav trud baciti.
Nakon što šipak sameljemo, stavimo ga na plitke posude u tankom sloju i držimo na toplom da se suši. Najbolje je to obaviti u dehidratoru (ja sam svoj kupila na akciji po povoljnoj cijeni) ili u pećnici na 40°C, sa prst otvorenim vratima pećnice. Svaka dva sata promiješati i za jedno popodne ili jednu noć je posao gotov. Ako imam veću količinu rasporedim ga u dvije više tepsija i onda im mijenjam mjesta po visini, jer se u onoj na vrhu najbrže suši.
Može se sušiti i na radijatorima. Najbolje je sušenje obaviti što prije jer se oko svježeg šipka za čas skupe vinske mušice, pa ako ga sušite primjerice na gornjim kuhinjski elementima (jer je i tamo jako toplo dok se u kući grije), morate ga pokriti sa gazom da mušice ne mogu do njega.
Eto, ima više načina.
Kad je suh treba ga spremiti u papirnate vrečice (od kruha i peciva iz pekare ili ambalaža od šećera, brašna...) ili u staklenku zatvorenu papirnatom salvetom ili platnenom krpom.

Kad se kuha neki drugi čaj, obično se suhu i svježu biljčicu prelije kipućom vodom i to je dovoljno. Tako je i kad kuhate šipak u filter vrečici koji je sasvim usitnjen.
Kod domaćeg šipka je ipak potrebno malo duže kuhanje, pa ga ja stavim odmah u hladnu vodu, poklopim, pustim da pomalo kuha još 10 minuta, maknem sa vatre i nakon desetak minuta procijedim kroz platnenu krpicu ili jako jako gustu cjediljku jer šipak ima sitne dlačice koje mogu zaostati u grlu. To mi se jednom davno dogodilo, smetalo me je čitav dan u grlu, gutala sam sve i svašta: koricu kruha, dvopek, žgance... dok ju nisam potjerala. Zato sam prestala jesti domaće džemove od šipka jer oni znaju biti prepuni tih sitnih, pikavih dlačica. Kad se takav suhi usitnjeni šipak protrese u cjediljki za čaj, odvoji se većina tih dlačica, pa to obavezno napravim.


Ovo je naš mljeveni, suhi šipak:

Cvijet biljke Pasja ruža (Rosa canina)

 slika preuzeta sa Wikipedia.org, autor Roberta F.

 slika preuzeta sa Wikipedia.org